Sjećam se, jer mi se urezalo u pamćenje baš u ono vrijeme kada pamtiti i nije preša... Bio sam klinja i za očekivati je da ne slušaš ozbiljne priče, posebno ako u njima nema kraljeva, zmajeva i mačeva. Ali jeste, upio sam kožom svaku riječ usmenog eseja, shvatajući da treba da ga sačuvam za dane kada budem prestao da trčim za gušterima – da dobro sazri kad smjestim košulju na leđa i tek tada je progutam. A glasila je...
U jednom mjestu, previše malom da bi bilo grad, a dovoljno velikom da ima trg, radni narod podigao brojne kuće, prodavnice i školu. Čak nikla i pekara. Odnekud došao čovjek, spretan da sačini brojne đakonije od peciva, svidjelo mu se i odlučio da ostane u tom gaju od pitomine i zelenila. Svakojake stvari su ubrzo mirisale sa izloga i otvorenih prozora: krofne, kifle, đevreci, buhtle, patišpanj i koh. Svi su kupovali i nije bilo toga ko nije uživao, topivši neizrecivu slad jezikom i zubima. I sam pekar je bio zadivljen kako izdašne njegove poslastice bjehu. Počeo da shvata da nije do tijesta, ni do vještih ruka, koliko do maslaca. A njega mu je donosio jedan tih seljanin sa kraja brda. Imao nekoliko krava i deset koza, čistim dlanovim odvajao pjenu od varenike, ni travka mu ne bi promakla, od dijela pravio sireve, a od drugog maslac – bijele kao snijeg. Ukusne kao duša.
Dogovor je bio da u pekaru svako treće jutro donosi 10 kila putera – te se tako trgovina uspostavila. Doduše, na određeno vrijeme... jer, poče pekar nešto da sumnja. Mislio da ga tihi čovjek vara, da vjerovatno miješa mlijeko sa vodom, ili pak stavlja u smjesu šećera. Kradomice se privukao njegovoj štali, prišunjao mljekarici. Ništa osim čestita i vijedna rada nije zatekao – ni kap vode s prsti nije skliznula, a kamoli grumen šećera. Vratio se pekar kući, nezadovoljan, pa se prisjeti da ujutro izmjeri maslac kad mu pošiljka bude pristigla. I zbilja, naredno jutro, jer bješe ono treće – kad se vrši trgovina – uze paket i smjesti ga na kantar. Pokaza manje od dogovorene ruke. Čak dva kila fališe. Sad pekar već bješe zadovoljniji što uhvati varalicu. Sačeka još nekoliko isporuka u narednim nedeljama, i sve ih redom izmjeri... naravno, falilo u svakoj po dva kilograma. Ih! Kako mu samo bi milo!
Ode pekar do sudije, pozva sudija mljekara, sazva vijeće i porotu sačinjene od uglednih mještana. Mljekar bi u čudu. Stezao kapu u rukama. Gledao u ispitivačka lica okupljenih, posebno se zadržavši na oštre vjeđe pekara. Reče molećivo „Časni sude... šta se zbiva?“
„Da li je istina da svako treće jutro donosiš u pekaru maslac?“ – odzvoni strogo sa brka sudijinih.
„Jeste, časni sudija. Svako treće jutro tako činim.“
„A je li istina da treba da dostaviš deset kila?“
„Jeste, tako i radim.“
„E, pa kako onda u svakoj isporuci ima svega osam kilograma?“
„To ti časni sude ne mogu znati, jer ja nemam vagu kući... samo klackalo“.
„Priznaješ li to onda da si prevario pekara?“
„Časni sude... dogovor je bio da mi pekar za deset kila maslaca da deset kila brašna, nisam tražio pare... jer znam da je tek stigao u naše mjesto, pa vjerovatno nema dovoljno novaca. Čekao sam da mu se posao razigra. Kad god bi mi dao brašno, stavljao sam paket na lijevi tuvil klackala, a na drugu stranu puter... dok se tuvili ne izjednače. Da je bilo deset kila sa njegove strane, toliko bi i maslaca preteglo. Znači ne pitaj mene za prevaru... kad je jasno ko je krivac“ – smjesti mljekar kapu na glavu, pokloni se i izađe.
* * *
Otprilike bi to išlo ovako: u životu nam se vraća onako kako smo činili drugima. Varalica u svakom vidi lopova. Najpiljkavije su moralni upravo nemoralni ljudi. Najteže je podnijeti iskrenost sa usta koja uglavnom ćute. Ne praktikuj pozivanje policije za greške komšijine ako ispod kreveta sam držiš leševe.
Činiš li kako treba, čistih namjera i duše, mogu da se pojave sve sudije svijeta, samo možeš da nakriviš kapu i išetaš k`o frajer. Sila Boga ne moli... ali ga ipak za mnogo toga naknadno sažaljivo pita.
E, da. Valja još ovo znati... nikad nije do tijesta. Sočnina dolazi od mlijeka. Što je prirodnije, topi se u ustima. Tako je i sa ljudima... što si prirodniji, tope te po prljavih jezika i krcaju pokvarenim zubima. Biće puta kada ćeš pomoći nekome da se razigra... ne začudi se ako te naposletku nadigra. Oće tako oni koji su navikli na poklone i besplatne usluge.
(Autor je književnik)
Piše: Milisav S. Popović